Mladi teolog otišao je u Austriju jer je previše napadao Crkvu, državu i HDZ
Autor: Boris Rašeta
Dalibor Dado Milas bio je franjevac u Mostaru. Onda je 2014. nešto u njemu puklo. Milas je napustio ne samo red nego i Bosnu i Hercegovinu. Bio je nezadovoljan stanjem u državi, Crkvi, Mostaru, mnogim "krivim srastanjima". Danas u Grazu piše doktorat, prvi je "asländer" koji je postao predavač na jednom elitnom austrijskom učilištu, usput pomaže izbjeglicama. Milas će ubuduće pisati kolumnu u Expressu.
Bili ste franjevac, građanin BiH. Više niste. Zašto ste napustili red u kojemu ste proveli nekoliko lijepih godina? Zašto ste napustili državu?
Kao mladi franjevac u Mostaru sam dobio priliku raditi s mladim ljudima tog fantastičnoga grada. Nisam ja tu njima ništa pametovao ili docirao s neke uzvišene katedre... Jednostavno sam pokušavao biti i živjeti s njima. Iz tog druženja izrodilo se nekoliko fantastičnih inicijativa, kao što su, između ostalih, projekt organizirane pomoći mostarskim beskućnicima i socijalno ugroženim obiteljima (Minores) ili tjedni studentski susreti, koji su redovito privlačili više stotina mladih ljudi i sl. Iako to danas sve više zvuči kao neka prepobožna floskula, moja jedina želja je bila pokušati primijeniti u stvarnosti ono u što sam vjerovao. Budući da sam i sam rođen i odgojen na ulici, moje prirodno obitavalište je bilo upravo na društvenoj margini. Jedino sam tamo bio 'svoj' i slobodan. Svoju teologiju čitam na ulici, a Boga prepoznajem samo u onima koji su ugroženi i odbačeni. To je jednostavno dio mene i drukčije ne mogu čak i kad bih pokušao.
No imali ste i političkih poteškoća?
U Mostaru sam se našao u problemima kad sam u svojoj tjednoj kolumni za jedan hercegovački portal doveo u pitanje političku vlast u Hercegovini i pozvao ih da se prestanu nadmudrivati i počnu raditi ono za što su bili iznadprosječno plaćeni. Zašto? Zato što mi je bilo jako teško gledati dvojicu beskućnika koji su umirali na ulici i svako malo se pozdravljati s mladim i kvalitetnim ljudima koji su, u nedostatku perspektive u BiH, bili prisiljeni kupovati jednosmjerne karte za Europu dok su se istovremeno nesposobna vlast u BiH i još destruktivnija opozicija natezali oko trivijalnih pitanja. Moj se komentar, naravno, nije svidio 'stožernoj' stranci. Dobio sam epitete sarajevskog špijuna i stranog plaćenika te nebrojene prijetnje od onih koji su smatrali da Boga i Hrvate u BiH moraju obraniti upravo od mene – 'nacionalnog otpadnika'. No meni to uopće nije predstavljao problem. Ja sam svjestan da su 'vladajući' reagirali čisto instinktivno jer su htjeli sačuvati svoje položaje koji su njima i njihovim poslušnicima osiguravali pristojna financijska sredstva i političku moć.
Kad je stvar eskalirala?
Budući da su me u tom trenutku mnogi smatrali svojevrsnim Cheom Guevarom, što je meni zaista smetalo jer moja želja nije bila rušiti sustave i mijenjati vlast nego pomoći da mom narodu bude bolje, ja sam odjednom postao velika prijetnja. I to samo zato što sam doveo u pitanje one koji su 'neupitni'. Ali, kao što rekoh, meni ništa od toga nije predstavljalo problem. Problem je nastao kad se Uprava Franjevačke provincije u Mostaru ogradila od mene i od mojih riječi 'koje su zbunjivale vjernike'. Prvo mi je bio zabranjen svaki oblik javnog istupanja, a potom je svaki moj potez bio dodatno analiziran i tretiran kao nešto 'sumnjivo'. Da stvar bude zanimljivija, iza mene nije bilo nikakvih financijskih, seksualnih ili nekih drugih skandala. Moja budućnost u Mostaru postala je jako neizvjesna, a da mi nitko nije znao reći što sam to zapravo pogrešno napravio ili rekao.
Kako su drugi franjevci reagirali na tu - možemo reći, hajku?
Kad je riječ o mom redovništvu, kad sam prvi put obukao franjevački habit, moj tadašnji odgojitelj i čovjek sveta života, fra Jozo Vasilj, jednom mi je rekao kako je život u bratstvu naša zaštita i utočište. Zahvaljujući braći koja stoje iza nas i koja nas podupiru, mi možemo poput akrobata hodati po žici i ne bojati se pada jer ispod nas čekaju braća koja su naša zaštitna mreža. To mi je već od prvih dana života u habitu ostalo urezano u memoriji. No sedam godina kasnije doživio sam nešto drugačije... Kad sam, naime, u tom momentu 'hoda po žici' ostao sam, ispod mene nije bilo nikakve zaštite. U svakom slučaju, oni koji su mi trebali biti najbliži oprali su ruke od mene iako im ruke nisu postale čišće.
