Pitanje abortusa je vrlo osjetljivo te često izaziva podijeljena i vrlo ekstremna stajališta. Jedni, kako bi ojačali poziciju prava žene, abortus tretiraju skoro kao najobičniji medicinski zahvat kojim se uklanja nešto nepoželjno u organizmu. Drugi su pak spremni demonstrirati pred klinikama, uzvikivati – “Ubojstvo!” – te nositi transparente s najgrubljim riječima osude spram nesretnih žena i medicinskog osoblja koje obavlja taj zahvat.
Osobno vjerujem kako ni jedni ni drugi nisu u pravu. Vjerujem kako svaka normalna osoba zna da abortus nije tek običan medicinski zahvat već se njime gasi jedan nerođeni ljudski život. Vjerujem da niti jedna žena ne može biti sretna i zadovoljna kada se odluči na abortus već je to odluka koja ju prati cijeli život.
No isto tako se pitam koliko je evanđeoski produktivno stalno uzvikivati optužbe da je abortus ubojstvo i zgražati se nad takvim “ubojicama”. Naime, vjerujem da je mnogo produktivnije evangelizirati u ljubavi, educirati, pružati potporu, zaštitu i prihvaćanje, te ukazivati na druge mogućnosti poput posvojenja.
Ostavljam otvorenim pitanje koliko se ovdje uopće može govoriti u kategoriji ubojstva, jer, pod određenim uvjetima, svako gašenje života ne mora nužno značiti i ubojstvo. Ostavljam također otvorenom i mogućnost da majka do određene faze ima pravo na vlast nad životom svojeg nerođenog djeteta. U svakom slučaju, odgovori na ovakva etička pitanja nikada nisu jednostavni i lagani. Ovdje se radi o izuzetno složenoj i slojevitoj tematici.
Postoj mnogi koji vrlo energično agitiraju za zakonsku zabranu pobačaja. Međutim, legalizaciju pobačaja ipak smatram civilizacijskom tekovinom i izborom žene. Uglavnom vrlo nesretnim i lošim izborom, ali ipak izborom. Produktivnije je djelovati u korist života, zaštite trudnica, te upućivati na bolje i ispravnije rješenje, nego agitirati za zakonsku zabranu pobačaja.
No isti tako smatram da i pravo medicinskog osoblja na priziv savjesti treba isto tako biti legitimna opcija. Nikoga se ne može prisiljavati da obavlja taj zahvat protivno svojoj savjesti.
Kao rezime ovog promišljanja parafrazirati ću razmišljanje kršćanskog etičara Željka Porobije. Pitanje kršćanskog stava spram abortusa se zapravo proteže na dvije razine; moralno-duhovnoj i političkoj. Na moralnoj razini abortus je opravdan samo ako se njime spašava život majke ili drugih plodova u utrobi (selektivan abortus). Na političkoj razini, abortus se ne bi smio zabraniti, već treba imati proaktivnu politku koja će smanjiti njegovu učestalost. Nije produktivno ni konstruktivno tretirati ga kao zlo, jer se na taj način samo stvara nepotreban sukob. Bolje ga je shvatiti kao tragediju i onda raditi na njezinom ublažavanju.
Budimo poučeni Isusovim primjerom. Riječi direktne kritike Isus je upućivao isključivo narodnim i religijskim vođama; pismoznancima i svećenicima. U svim ostalim slučajevima je ostavljao da grešnici spoznaju svoju grešnost i manjkavost suočeni s njegovom svetošću, čistoćom, istinom i ljubavlju: Kaže joj Isus: »Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.«
J.K., prosinac 2014.
