No reći da je učenje Isusa i apostola najbliže socijalnom nauku ljevice, kao i da je Evanđelje komplementarno kozmopolitizmu, eshatološka nada progresivnosti, a Isusovo uzdizanje oproštenja, milosti i milosrđa iznad Zakona težnji za ljudskom slobodom, nije nimalo tendenciozno, to su biblijske činjenice.
Crkvene institucije koje su usko povezane s nacionalnim identitetom naroda, ili čak prožete nacionalizmom i desničarenjem, ne mogu na pravi način svjedočiti Evanđelje Isusa Krista.
Crkva koja je prožeta nacionalizmom, ili čak šovinizmom, zadržava se, najblaže rečeno, na starozavjetnoj poruci kada je Božji narod bio istovjetan etničkim granicama Izraela. Mada već i u Starom zavjetu postoje primjeri prihvaćanja i nežidova u zajednicu vjerujućih, ta realnost se potpuno otvara u Novom zavjetu. Poruka vjere u Isusa Krista je univerzalna. Vrata spasenja su otvorena za sve ljude.
Najbolji primjer za neadekvatnost poruke Evanđelja u crkvama poistovjećenim s nacijom su ovi naši prostori. Zamislite Srbina koji postaje rimokatolik (i pritom želi ostati autentični Srbin), ili Hrvata u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ne, Evanđelje Katoličke crkve nije za Srbe, kao što ni ono Srpske pravoslavne crkve (mada prije mogu zamisliti Hrvata zainteresiranog za pravoslavlje) nije baš adekvatno za Hrvate. Pri tome napomenimo da iako pojam 'katolička' znači univerzalna, "crkva u Hrvata" je (u pogled svoje orijentiranosti i vodeće ideologije) sve samo ne to.
Budimo iskreni, ni crkve koje su okoštale u tradicionalizmu, te primarno orijentirane na neki drugi (povijesni, doktrinarni, kulturni i sl.) identitet i utjecaj, ne mogu se na adekvatan način usredotočiti na samog Krista, pa tako ni na poruku Evanđelja. To ne možemo ni dok smo narcisoidno orijentirani prvenstveno sami na sebe i vlastite rezultate.
Oličenje takve Katoličke crkve u Hrvatskoj jesu biskupi Vlado Košić, Valentin Pozaić i njima slični. Svojedobno sam bio uspoređen s tim i takvim Vladom Košićem, samo lijeve provenijencije. Takvu usporedbu smatram ridikuloznom. Poruke biskupa Vlade Košića prožete su desničarskim nacionalističkim ekstremizmom i netrpeljivošću. On svoje poruke pune mržnje iznosi na 'službi Božjoj', i to s propovjedaonice. S druge strane, izjašnjavanje protiv promjene imena jednog gradskog trga, opredijeljenost za demokratski socijalizam, egalitarijanizam, pluralizam, antifašizam i tekovine antifašističke borbe, ni u jednom od mogućih svjetova ne može biti ekstremizam. Upravo suprotno, šutjeti o negativnim trendovima u društvu i ne djelovati u skladu s pozitivnim vrijednostima sukladnim duhu Evanđelja, za kršćanina znači konformizam.
Također, svojedobno je jedan kritičar moj članak o nespojivosti kršćanstva i desničarenja okarakterizirao tendencioznim. Da se razumijemo, tvrditi da je Isus bio marksist, socijalist, revolucionar, liberal ili nešto slično bilo bi tendenciozno. Prvo, naprosto zato što takvi koncepti u Isusovo vrijeme nisu postojali, i drugo, jer je Isus Božanska osoba i kao takav iznad svake ideologije. No reći da je učenje Isusa i apostola najbliže socijalnom nauku ljevice, kao i da je Evanđelje komplementarno kozmopolitizmu, eshatološka nada progresivnosti, a Isusovo uzdizanje oproštenja, milosti i milosrđa iznad Zakona težnji za ljudskom slobodom, nije nimalo tendenciozno, to su biblijske činjenice. S druge strane, desničarske težnje, posebno one ekstremne, nespojive su s Isusom.
To što se ekstremisti nazivaju kršćanima, što su iskrivili poruku vjere, i što se kršćanstvo konformiralo i prilagodilo robovlasništvu, rasizmu, nacionalizmu ili trci za profitom, ne znači da su mu ovi koncepti inherentni u njegovoj izvornosti.
